Šargansku prugu, kako se najčešće zove deonica između Užica i Vardišta, počela je da gradi Sarajevska direkcija 1. marta 1921. godine. Usled slabog napredovanja na pruzi, ministar saobraćaja Kraljevine SHS rešio je da način gradnje ove pruge promeni. Oktobra 1921. godine pruga je, putem licitacije, izdata na gradnju preduzeću "Feniks", od Užica do tunela u Šarganu. Od Šargana do Mokre Gore, zajedno sa tunelom ispod Šargana, gradnja je poverena preduzeću Nikole Plavšića. Rok gradnje bio je 24. april 1924. godine.

Po oduzimanju posla preduzeću Nikole Plavšića, radove na poverenoj trasi (22,8 km) obavio je odbor za dovršenje Šarganske "osmice" i prvi voz je prošao novom prugom 25. januara 1925. godine. Deonice na ovoj trasi bile su Šargan Vitaši - Jatare (7,5 km), Jatare - Mokra Gora (7,8 km) i Mokra Gora - Vardište (7,5 km). Izgrađeno je vise propusta, mostova, potpornih zidova i tunela, od kojih je samo šarganski bio dug 1.666 metara.

Pored atraktivnog tehničkog rešenja na padinama Šargana, železničke "osmice", koju su uzimali kao primer uspešnog savlađivanja uspona na kratkom rastojanju, pruga je imala i druge osobenosti. Železnička stanica Jatare služila je samo kao ukrasna stanica i na njoj nikad nije prodata ni jedna karta. Granični tunel sa Vardištem ispod brda Balvan, broj 53, imao je u portalu skulpturu srpskog vojnika koji gazi krunu crno-žute Monarhije, a na izlazu iz tunela, sa srpske strane, pisalo je ime tadašnjeg vladara Aleksandra I, pored kojeg su bili postavljeni simboli radnika i seljaka: srp i čekić.

Ova uzana pruga imala je veliki ekonomski, politički i vojno-strategijski značaj za novostvorenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pruga je od Užica do Mokre Gore zaposlila oko 500 ljudi.